Očekivanja - ne možemo s njima, ne možemo bez njih

Očekivanja imaju lošu reputaciju. Često ih doživljavamo kao izvor razočaranja, frustracije i boli, pa od drugih možemo čuti savjet da jednostavno nemamo očekivanja - “Ako nemaš očekivanja, ne možeš se razočarati”. To zvuči privlačno u teoriji, ali u praksi baš i ne funkcionira. Očekivanja nisu nešto čega se trebamo sramiti niti nešto što možemo izbjeći, čak i kada bismo to željeli.

Jedna moja učiteljica mi je rekla: „Čovjek prestaje očekivati tek kada umre.“ Ta rečenica mi je ostala urezana u pamćenje jer precizno opisuje stvarnost. Očekivanja su sastavni dio življenja. Ona nas pokreću, usmjeravaju i daju smisao mnogim našim odlukama, čak i onda kada ih nismo svjesni.

Da ne očekujemo da završimo školu, vjerojatno ju ne bismo ni upisivali. Da ne očekujemo plaću, ne bismo se zapošljavali. Da ne očekujemo bliskost, podršku ili ljubav, ne bismo njegovali odnose. Da ne očekujemo da ljubav traje, ne bismo ulazili u partnerske odnose, a još rjeđe u brak. Većina ljudi, čast izuzecima, ne ulazi u brak s mišlju da će se za nekoliko godina razvesti. U sve te odluke ulazimo s najboljim očekivanjima koja u tom trenutku možemo imati za sebe.

Očekivanja, dakle, nisu problem sama po sebi. Problem nastaje onda kada se prema njima odnosimo ili kao da ih uopće nemamo, ili kao da su čvrsta pravila koja svijet mora ispuniti. Tada se krećemo između dvije krajnosti: potpunog razočaranja ili lažne kontrole.

Koliko puta ste čuli, a možda i sami izgovorili rečenicu: „Očekujem najgore, nadam se najboljem“?
Ta rečenica na prvi pogled zvuči razumno i zaštitnički. Ipak, kada malo razmislite, postaje  jasno da nada u najbolje zapravo otkriva pravo očekivanje. Da se dogodi ono što je nazivamo „očekivanjem najgoreg“, ne bi smo ostali ravnodušni. Bili bismo tužni, povrijeđeni ili razočarani. Sama činjenica da se nadamo nečemu boljem govori da neko drugo, važnije očekivanje već postoji.

U terapiji mi ljudi često kažu da nemaju očekivanja, ali njihova bol govori suprotno. Razočaranje se ne pojavljuje u praznom prostoru. Ono se javlja tamo gdje je postojala nada, želja ili uvjerenje da bi nešto moglo biti drugačije.

Ključno pitanje nije kako se riješiti očekivanja (jer to ni ne možemo), nego kako ih osvijestiti. Koja su očekivanja realna, a koja proizlaze iz straha, idealizacije ili potrebe za sigurnošću? Koja očekivanja možemo komunicirati, a koja nosimo u sebi?