Realitetna, KBT, gestalt, transakcijska… koju terapiju izabrati?

Vrlo često se susrećem s pitanjem: Koji psihoterapijski pavac izabrati?
Gestalt, KBT, realitetna, transakcijska, psihodinamska, logoterapija…
Kao da je odgovor na to pitanje presudan za uspjeh terapije.

Iskreno?
Potpuno je nebitno.

Ono što je zaista važno jest koga biramo - osobu, a ne pravac koji je završila.

Na raznim portalima i društvenim mrežama ljudi koji razmišljaju o psihoterapiji često pitaju za iskustva s određenim terapijskim pravcima. I meni bliski ljudi se javljaju za preporuku terapeuta, a vrlo brzo nakon toga slijedi pitanje:
“A koji je to pravac?”
Kao da će sama oznaka pravca preporuku učiniti “jačom” ili sigurnijom.

Mitovi o terapijskim pravcima

Možemo čuti da je KBT kratkotrajna terapija i da se “problemi rješavaju u deset susreta”.
Za gestalt se kaže da je dublji, emocionalniji i dugotrajniji proces.
Za realitetnu terapiju se često govori da je brza, ali “nedovoljno duboka”.
Psihodinamsku terapiju prate stereotipi o dugim analizama djetinjstva i procesu koji traje desetljeće.
Za logoterapiju se kaže da je posebno dobra jer naglašava smisao i duhovnu dimenziju.

U svakom od ovih pravaca postoje ljudi koji ostaju godinama i oni koji odustanu nakon nekoliko susreta. Psihoterapija ne djeluje zbog metode, nego zbog odnosa.

Što nas zadržava u psihoterapiji

Rijetko tko ostaje ili odustaje od terapije zbog samog pravca.
U terapiji ostajemo, ili odlazimo, zbog odnosa koji imamo s terapeutom.

U terapijskom procesu, najvažniji je odnos između terapeuta i klijenta. Ako u tom odnosu nema povjerenja, razumijevanja, prihvaćanja i empatije, promjena se teško može dogoditi. Ne zato što je pravac “pogrešan”, nego zato što ne postoji siguran prostor u kojem smo spremni otvoriti se, istraživati i prihvatiti ono što čujemo.

Postoje i situacije u kojima klijenti odlaze od terapeuta s kojim su imali dobar odnos. Ne zato što je terapeut postao “loš”, nego zato što je klijent došao do faze u kojoj osjeća potrebu nastaviti rad s nekim drugim. To je zdrav dio procesa, ali o tome nekom drugom prilikom.

Mnogi terapeuti imaju edukacije iz više terapijskih pravaca i kontinuirano se educiraju cijeli život.

Terapeuti biraju pravce ovisno o tome što ih u određenom razdoblju zanima, koja teorijska podloga im je bliska i kroz koji okvir najlakše razumiju ljudsko ponašanje.

Iza svakog pravca stoji ista namjera

Sve terapijske teorije, bez obzira na pravac iz kojeg dolaze, imaju istu svrhu: objasniti ljudsko ponašanje.

Cilj terapije je poticanje stvarnih i dugoročnih promjena u životu osobe, kroz smanjenje unutarnje patnje, bolju regulaciju emocija i kvalitetnije svakodnevno funkcioniranje.

Terapijski proces osnažuje osobu da bolje razumije sebe, prepozna obrasce ponašanja koji joj više ne služe, zamijeni ih zdravijima te razvije alate i kapacitete za nošenje s budućim izazovima. To je cilj svakog terapijskog procesa, neovisno o pravcu.

Zato, ne birajte terapeuta po pravcu, već po ljudskosti.